Bog ne gleda kao mi ljudi, nego iz svih naroda i slojeva neočekivano nalazi ljude koji će odgovoriti njegovom pozivu. U Božjim očima nema malenih, neprimjetnih ni zaboravljenih
Slušali smo prošle dvije nedjelje o Ivanu Krstitelju, velikom čovjeku, Božjem proroku i Mesijinom preteči. Ivan je, susljedno vjeri i nadi svojih otaca u očekivanoga Mesiju, pripravljao njegov put. Bio je izniman i neponovljiv u svojoj vjerodostojnosti. Ono što je propovijedao, to je u životu obdržavao. Tako je bio moćan na riječi i djelu da je “uznemirio” mnoge, od običnih ljudi do svećenika, od vojnika do kralja Heroda. Mogli bismo kazati da je bio poznat gotovo svima i nitko tko ga je slušao ili čuo za njega nije ostajao ravnodušan. Ivan je potresao javnost.
S druge strane imamo dva lika Došašća Gospodinova, dvije osobe, krajnje neprimjetne: Josipa i Mariju – Isusove roditelje. O njima i evanđelja tek malo govore. Marko i Ivan ih tu i tamo spominju. A i Matej i Luka pišu o Isusovu, Mesijinom rođenju tek nakon Isusova uskrsnuća, tek nakon što je Isus propovijedao, bio raspet, umro i uskrsnuo. O rođenju ljudi, posebno važnih, istražuje se tek nakon što su životom postali velikima. Onda se nastoji pokazati da su već svojim rođenjem bili predoznačeni da budu značajni. Važno nam je danas, u posljednju nedjelju Došašća, uvidjeti kako se Bog u ostvarenju svoje ljubavi prema ljudima ne služi samo velikim, javnim osobama, proročkim likovima, poput Ivana Krstitelja, nego i društveno anonimnim ljudima kakvi su Marija i Josip.
U središtu današnjeg odlomka Matejeva evanđelja je Josip Nazaretski. O njemu manje znamo nego o Mariji. Evanđelistima je dovoljno da zaključimo da je bio stolar, i iznad svega bogobojazan i pravedan čovjek. Matej izvještava da se spremao oženiti Marijom. Već su bili obavili prvi korak, zaručništvo, ali se onda dogodilo nešto što Josip ne razumije – Marija je “sumnjivo” zatrudnjela. Prema svim propisima takvo što je zahtijevalo javno odbacivanje te žene, osudu i kamenovanje.
Kao i u nekim drugim svetopisamskim tekstovima ne znamo kako se sve to dogodilo s Marijom i Josipom, ali je važna poruka. Josip – piše Matej – stoji pred teškom dilemom hoće li uzeti Mariju za ženu te se izložiti sveopćoj poruzi ili će je potajno otpustiti da je ne izvrgne ruglu. I onda mu u snu stiže Božji glasnik koji ga uvjerava da ne treba imati straha nego da se treba odvažiti uzeti Mariju za ženu, jer sve što se nje tiče, pod Božjim je vodstvom. Ona će roditi Emanuela – dijete, čovjeka koji je obećani Božji Mesija – Bog s ljudima i za ljude. Josip mu treba dati konkretno ime, jedno od onih imena koje se daje djeci u njegovom narodu – ime Isus – Jošua, Bog spašava.
Josip nije Ivan Krstitelj. On je nepoznata osoba za širu javnost, tihi pravednik. Skroman ali odlučan. Bog se njime hoće poslužiti da ostvari svoj naum spasenja. Josip je strpljiv u svojim odlukama, razmišlja, provjerava se pred Bogom. Radi, odmara, spava, sanja. Sav je u mislima da ne povrijedi svoju zaručnicu, da je sačuva od ljudskoga rugla. Bogobojazan, sve svoje naume podastire pred tajnovitog sugovornika. I u snu je otvoren Božjem pohodu i Božjoj inicijativi.
I kad se odlučio krenuti s Bogom, on nema više straha. Ne boji se što će mu reći okolina i u kakve će ga priče uplesti. Zna jasno da pred Bogom mora snositi punu odgovornost za svoju ženu i zato se nakon sna, nakon posvemašnjeg opuštanja i Božjega pohoda, više ne dvoumi, nego uzima Mariju za ženu. Očitovano mu je njegovo poslanje, njegova služba. A prema onome kako su Isusa kasnije nazivali, drvodjeljin sin, Josip će zacijelo računati da će ostati prezren i omalovažen u ljudskim očima. Ljudski prezir za njega je, međutim, neusporediv s onim kakav on treba biti pred Bogom – vjeran Božjem pozivu, odgovoran u službi, pravedan prema ženi Mariji i prema ljudima.
Josipov i Marijin život svjedoče da se ulazak Boga u našu povijest događa preko ljudi. I ne samo velikih i kraljevskih, važnih i moćnih, nego i preko malenih, anonimnih, marginalnih ljudi, preko onih iz skrajnutih mjesta, sela i kuća, onih ljudi za koje rado kažemo: Gdje njega nađe? Bog ne gleda kao mi ljudi, nego iz svih naroda i slojeva neočekivano nalazi ljude koji će odgovoriti njegovom pozivu. U Božjim očima nema malenih, neprimjetnih ni zaboravljenih.
Bog se u Isusu očituje kao Emanuel – kao ljubitelj i spasitelj svih ljudi, i malih i velikih, kao onaj koga navješćuju proroci i primaju maleni iznimne pravednosti i vjere. I do nas je, svakoga osobno, hoćemo li povjerovati Bogu, hoćemo li biti odvažni da iskoračimo iz opresije javnoga mnijenja, kolektivnih iluzija i privida, hoćemo li se osobno upustiti u susret, u snove i put s Bogom prema njegovom naumu. Hoćemo li dopustiti da Emanuel, Isus Krist bude Bog s ljudima i za ljude?
Fra Ivan Šarčević